Naša Riječ - novi broj
Prijava
USTAŠE SPALILI KUĆU OBITELJI KRSTINIĆ
Piše: Ivo Barić, prof.
Marija Dudić, rođ. Krstinić. U pozadini brdo na kome je bila spaljena kuća
Jednog dana zazvonio mi je telefon. ''Je li to Ive Barić?'' rekla je jedna žena. ''Ovdje Marija Dudić, rođena Krstinić. Htjela bih s Vama razgovarati ali ne preko telefona zato Vas molim da dođite kod mene da vam ispričam kako su nam ustaše 1944. godine spalili kuću. Znam da ćete to vi zapisati jer kad mene ne bude više to nitko neće moći ispričati''.
Prihvatio sam ponudu i sutradan se uputio na adresu koju mi je dala. Našao sam je s dvije unuke u lijepoj i velikoj kući. Znala je tko sam, a i ja sam nju prepoznao od vremena kad je u Varošu u Rabu prodavala školjke. Sada ima osamdesetosam godina, a u razgovoru primjećujem vrhunsku lucidnost i sjećanje na dane koji su se dogodili prije sedamdeset i više godina. Bila je toliko vesela da je brzo govorila pa sam je teško pratio pišući njezine misli. Rekla je da je rođena 1926. u Mundanijama. Otac joj je bio Franjo Krstinić, a majka Antica, brat Josip Ćokina i polusestra Anđela, danas Marinković. Stanovali su u maloj kućici pokraj crkve Sv. Ilije na istoimenom brdu. Tada joj je brat Josip u gradu Rabu ''držao'' trgovinu mješovitom robom. Bila je to 1944. godina. Na Rabu je bila njemačka vojska i ustaše. Vojske su stalno patrolirale po Otoku ali navečer 22. 7. 1944. došli su u njihovo dvorište. Vojnici su nosili crnu uniformu i govorili hrvatski. Umjesto kucanja razvalili su ulazna vrata i nasilno ušli u kuću. Odmah su shvatili da ih je netko poslao ali nisu znali tko i zašto. Oni su znali što traže i našli na šivaćoj mašini – bila je to hrvatska zastava sa zvijezdom. ''Čudili smo se kako se zastava pojavila na tom mjestu jer je bila na sufitu (tavanu), rekla je Marija.
SEDAMDESET GODINA OD NJEMAČKE OKUPACIJE RABA
Njemačke su divizije sa 700 vojnika u dvije torpiljarke i šest penica 19. ožujka 1944. godine na Dan Sv. Josipa okupirale Rab. Sutradan, 20. ožujka 1944. godine, došli su i ustaše jer su im Nijemci prepustili civilnu vlast pa su mislili da je pripojen Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Nijemci su odmah uhapsili 100 Rabljana i odveli ih u zatvore na Krk i u Rijeku odakle su neke vratili kućama, a većinu internirali u logore diljem Europe. Sve Židove su odmah odveli u logore osim obitelji Atijas, brata Rafa, sestre Sariku i Esteru te djevojku Editu Adler. Njih Nijemci nisu pronašli.
Obitelj Atijas su skrivale časne sestre Samostana sv. Antona u svojoj kući u Kaldancu, a djevojku Editu Adler Mate Debelić iz Banjola najprije u Banjolu, a kasnije u Rabu. Svi četvero su živi dočekali oslobođenje Raba 12. travnja 1945. Edita Adler na Rabu, a obitelj Atijas u Sarajevu. Za ovaj pothvat Mate Debelić i časne sestre nisu dobili priznanje „Pravednika“ iako je upućen zahtjev.
Za vrijeme okupacije Nijemci i ustaše su svakodnevno vršili premetačine kuća i hapšenja. Ustaše su često provodili mobilizacije za ustaške i domobranske jedinice ali u tome često nisu uspijevali jer su se ljudi skrivali u šumama ili su bježali u jedinice narodno-oslobodilačke vojske.
S Nijemcima se na Rab vratio i Ernest Lehar koji je prije rata radio kao strojar u električnoj centrali za hotele Praha i Bristol, a s ustašama nekadašnji veliki župan dr. Čubranić. Oni su poznavali Rabljane pa su okupatoru olakšali vršenje terora nad narodom.
Do kraja ožujka uspostavljena je ustaška općinska vlast. Najprije su 1. kolovoza 1944. godine uhapsili aktivisticu NOP-a Fumicu Mlacović. Mučili su je i tražili od nje da oda svoje drugove, a kad je to odbila silovali su je, počupali joj nokte i slomili noge. Na samrti Fumica im je u mukama rekla: „Možete od mene činiti što hoćete ali moju tajnu od mene nećete saznati, ja ću je odnijeti sobom u grob.
SRUŠEN SPOMENIK POGINULIM DRAŽANIMA U NOB-u
U centru Supetarske Drage na Rabu, na raskrižju ceste za Donju i Gornju Sup. Dragu, stajao je 48 godina spomenik poginulim mještanima u Drugom svjetskom ratu. Krasio ga je obelisk s kamenom zvijezdom na vrhu. Obelisk je stajao ispred konkavnog zida na kome je bila ploča s 31 imenom poginulih mještana. Autor spomenika je Mihovil Domijan, Rabljanin. Otkriven je dirljivom komemoracijom 27. srpnja 1966.
Budući da je 2006. godine oko spomenika izgrađeno neuspjelo raskrižje, Hrvatske ceste od listopada 2013. proširuju cestu Rab Lopar i novo rješenje raskrižja s kružnim tokom. Uvjereni da će to biti bolje rješenje s prijedlogom su se složili odbori Gornje i Donje Sup. Drage i Udruga antifašista Raba pod uvjetom da se prema spomeniku postupa kao prema spomenu poginulim mještanina. Uvjet je bio da se u isto vrijeme vrši demontaža i montaža spomenika na novu lokaciju.
SJEDNICA ODBORA ZA PROVEDBU PROJEKTA ''KAMPOR – POLJE SJEĆANJA''
Štala pokraj Spomen-groblja Kampor
U Maloj vijećnici Grada Raba održan je razgovor o stanju provedbe projekta ''Kampor – polje sjećanja'', odnosno izgradnje Memorijalnog centra logora Kampor. Sjednicu Odbora sazvao je predsjednik Ivo Barić na koju se nije odazvalo šest članova (dva opravdano) od jedanaest pa je održan samo dogovor o pripremi sjednice. Prisutni su se složili da će na sljedećoj sjednici predložiti nekoliko mjera za ubrzanje ostvarivanja zaključaka Skupa ''Kampor – polje sjećanja'' održanog u listopadu 2011. godine jer je, kako je rekao predsjednik, od jedanaest točaka Zaključka ostvareno tek dvije i to:
Rab, karanfili za Fumicu Mlacović
U Gradu Rabu članice i članovi SDP-a dijelili su karanfile za 8. mart građankama i ponekom škrtom Rabljaninu koji se gurao u redu da i njemu dadu za ženu, kćer, nevjestu i druge. U Gradu je bilo više ljudi nego uobičajeno. Nosile su žene ponosno crveni karanfil ili ružu kao da su htjele reći: ''Eto i ja sam dobila cvijet''. U podne Grad je ostao pust. Svi su otišli svojim kućama gdje je, po tradiciji, nastavljeno darivanje u porodici.
Poseban je to dan koga slavimo jer je obilježio ljudsku povijest lijepim ali i ne baš ugodnim trenucima. Zapravo stoljećima borbe žena za osnovna ljudska prava. Sjetimo se da su žene dobile pravo glasa tek 1945. godine. Ali, još uvijek čovječanstvo nije osiguralo jednak status žena i muškaraca, vjerujem, ne zato što to netko neće, već zato što se za to postepeno stvaraju socijalni i materijalni uvjeti. Nemojte me držati za riječ jer ja sam uvijek nepopravljivi optimist, ali priznajem, ima i onih koji to ne bi htjeli.
Preporučamo knjigu Ive Brešana Država Božja 2053.
Knjiga Ive Brešana Država Božja 2053. postala je u kratko vrijeme bestseler. Najviše je kupuju mladi jer je im je sadržaj, zapravo predviđanje budućnosti, zanimljiv.
Ukratko, godina je 2053. na izborima pobjeđuje novoosnovana Hrvatska kršćansko socijalna stranka. Splet okolnosti, a zapravo prikriveni, pomno razrađen pučistički scenarij - dovodi do ukidanja višestranačke demokracije, do prekida odnosa s ostatkom Europe i ne uvijek suptilne primjene totalitarnih metoda. Osnivaju se Zavodi za mentalnu higijenu, u kojima se genetskim inženjeringom buntovnike pretvara u poslušnike. Bez potvrda o nazočnosti misama ništa se ne može, ni produljiti osobnu iskaznicu. Crkveni Ured za čistoću vjere pali knjige i u školama Darwina zamjenjuje biblijskom Genezom. Kazališta se zatvaraju, rock'n'roll je zabranjen, suknje sežu do gležnjeva, ljudi nestaju. No ne daju se svi pokoriti...
Napet fantapolitički roman iz pera jednoga od najvećih hrvatskih pisaca Ive Brešana cijenom je dostupan svima.
Dan antifašističke borbe
Zbornik
