Udruga antifašista Rab

USTAŠE SPALILI KUĆU OBITELJI KRSTINIĆ

Piše: Ivo Barić, prof.

   Marija Dudić, rođ. Krstinić. U pozadini brdo na kome je bila spaljena kuća                                                                                                                

Jednog dana zazvonio mi je telefon. ''Je li to Ive Barić?'' rekla je jedna žena. ''Ovdje Marija Dudić, rođena Krstinić. Htjela bih s Vama razgovarati ali ne preko telefona zato Vas molim da dođite kod mene da vam ispričam kako su nam ustaše 1944. godine spalili kuću. Znam da ćete to vi zapisati jer kad mene ne bude više to nitko neće moći ispričati''.

Prihvatio sam ponudu i sutradan se uputio na adresu koju mi je dala. Našao sam je s dvije unuke u lijepoj i velikoj kući. Znala je tko sam, a i ja sam nju prepoznao od vremena kad je u Varošu u Rabu prodavala školjke. Sada ima osamdesetosam godina, a u razgovoru primjećujem vrhunsku lucidnost i sjećanje na dane koji su se dogodili prije sedamdeset i više godina. Bila je toliko vesela da je brzo govorila pa sam je teško pratio pišući njezine misli. Rekla je da je rođena 1926. u Mundanijama. Otac joj je bio Franjo Krstinić, a majka Antica, brat Josip Ćokina i polusestra Anđela, danas Marinković. Stanovali su u maloj kućici pokraj crkve Sv. Ilije na istoimenom brdu. Tada joj je brat Josip u gradu Rabu ''držao'' trgovinu mješovitom robom. Bila je to 1944. godina. Na Rabu je bila njemačka vojska i ustaše. Vojske su stalno patrolirale po Otoku ali navečer 22. 7. 1944. došli su u njihovo dvorište. Vojnici su nosili crnu uniformu i govorili hrvatski. Umjesto kucanja razvalili su ulazna vrata i nasilno ušli u kuću. Odmah su shvatili da ih je netko poslao ali nisu znali tko i zašto. Oni su znali što traže i našli na šivaćoj mašini – bila je to hrvatska zastava sa zvijezdom. ''Čudili smo se kako se zastava pojavila na tom mjestu jer je bila na sufitu (tavanu), rekla je Marija.

Bilo je jasno da je to učinio onaj tko nas je prijavio. Zastavu su sakrili prije dolaska Nijemaca, a dobio ju je brat u vreme kad je Rab bio slobodni partizanski teritorij (od 11. rujna 1943. do 19. ožujka 1944). ''Odmah su nas uhapsili. Bilo ih je 19 jer jedan nije došao,'' kaže Marija, i odveli ih u zatvor u ''Sokolanu'' (današnja stara dvorana). Tamo je već u zatvoru bio Marko i Fumica Mlacović. Mene su pitali da im kažem gdje mi je brat Josip. Kad im nisam ništa rekla prijetili su mi. Jedan ustaša mi je rekao: ''Mlada si i zgodna, što ćeš ti tu?'' Nakon toga sam se uplašila pa sam pomišljala da se bacim s balkona zatvora, ali me je u tome spriječio jedan vojnik. Iz naše sobe čuli smo kako su mučili Fumicu. Vrištala je, a nitko joj nije mogao pomoći.

Ujutro je došao Šime Valovičić i pitao nas: ''Što ste to vi Krstinići učinili da su vam i kuću spalili. Ali, ja sam vam spasio odjeću i posteljinu i predao je popu Mikulici''. Rekao nam je da su kuću spalili rano ujutro i da je gorjela četiri sata. Tada smo shvatili da smo ostali bez ičega. Drugi dan Nijemci su izvršili raciju i oko tristo Rabljana odveli u Senj. Među njima sam bila i ja. U Senju su ženske zatvorili u logorske barake gdje su bile mjesec dana. Muške su odmah odveli u druge logore. Žene su se iz zarobljeništva na Rab vratile nakon mjesec dana, a neki muški se nikad nisu vratili iz njemačkih logora.

Nakon rata Marija je bila na radnim akcijama u Beogradu, a kad je došla na Rab ponovno su je poslali na branje maslina u Cres. Nakon toga dugo je trajala obnova spaljene kuće u kojoj su živjeli dok nisu izgradila svoje kuće. Marija je danas zadovoljna jer živi s porodicom svoga sina u lijepoj i velikoj kući.