Udruga antifašista Rab

O Rabu

POVIJESNI OKVIR RAPSKE KULTURNE BAŠTINE

Prema do sada najstarijim zapisima o otocima i obali sjevernog dijela Jadranskoga mora na Rabu je nekoliko stoljeća p. K. obitavalo pleme ilirskih Liburna. Radi opstanka, Liburni su vječito ratovali sa susjedima Grcima i Rimljanima. Iscrpljeni ratovima Liburni su krajem staroga vijeka prisiljeni na savezništvo s Rimljanima nakon čega je uslijedilo veće naseljavanje romanskog stanovništva na istočnu obalu i otoke Jadranskoga mora. Rab tada postaje rimska kolonija, a desete godine prije Krista i rimski municipij (grad sa samostalnom upravom) kao civilizacijska uređena urbana cjelina.

U trećem stoljeću poslije Krista Rab je za posebne zasluge od rimske imperije dobio status "Feliks" (sretan). To priznanje je donosilo povlastice njegovim stanovnicima. Grade se tada hramovi, trgovi (forumi), vodovod, kupališta i kazalište. Grad na istoimenom otoku postaje privlačan poslovnim ljudima i umjetnicima. U takvom ozračju iznjedrio je mnoge klesare od kojih je najveći sv. Marin zaštitnik Republike San Marino.

Od stjecanja municipalnog statusa, koga mu je dao rimski car August Octavian 10. g. p. K. pa sve do 1409. godine kada ga je kupila Venecija zajedno s ostalim dalmatinskim gradovima, posebnom diplomatskom spretnošću Rabljani su uspijevali održati prividnu samostalnost gradske uprave. Potvrđivali su mu povlastice prethodnih gospodara, bizantski carevi hrvatski vladari, a kasnije i mletački duždevi u prvoj upravi kad su svoju slobodu Rabljani plaćali svilom koju su proizvodili na Otoku.

Nakon propasti rimskog carstva krajem 5. stoljeća (476. g.), Rab priznaje vlast Ostrogota, a u 6. st. bizantinsku vlast. Od tada pa do kraja 11. st. Rab je pretežito pripadao bizantinskoj temi Dalmacija i u to vrijeme naseljavaju ga Hrvati. U 9. st. kraće je vrijeme pod vlašću franačkog vladara Karla Velikog (osnivača Zapadno-rimskog carstva), a u 10. i 11. st. je pod utjecajem hrvatskih vladara. Nakon propasti dinastije hrvatskih vladara i "pacte convente" 1102. priznaje ugarskoga kralja Kolomana. Venecija 1115. uspostavlja svoju vlast na Otoku. Ta prva mletačka uprava trajala je do 1358. Od tada pa do 1409. godine Rab priznaje hrvatsko-ugarskoga kralja Ljudevita I. Anžuvinca. Njegov nasljednik Ladislav Napuljski 1409. prodaje ga (s ostalim dalmatinskim gradovima) Veneciji za 100.000 zlatnika. U drugoj mletačkoj upravi ostao je Rab do njezine propasti 1797. Mlečane naizmjenično od tada zamjenjuju Austrijanci pa Francuzi 1806. kad ga Napoleon pripaja provinciji Iliriji do 1815. Od tada pa do 1918. je u drugoj austrijskoj upravi. Nakon propasti Austro-ugarske monarhije 1918. do 1921., Rapalskim ugovorom određena mu je tzv. "slobodna zona". Te godine pripojen je kraljevini SHS, kasnije kraljevini Jugoslaviji. Od 17. travnja 1941. do odlaska Talijana 11. rujna 1943. Rab su okupirali Talijani. Do njemačke okupacije 19. ožujka 1944. bio je slobodna partizanska zona. Njemačka okupacija je trajala od 19. ožujka 1944. do 12.travnja 1945. kad ga oslobađa partizanska vojska i pripaja Hrvatskoj u sastavu Jugoslavije. Od 1990. godine je u sastavu samostalne Hrvatske države.

Rab je bio biskupija sve do 1828. kad je pripojen, zajedno s osorskom, krčkoj biskupiji. Njegov biskup Tizian spominje se 530. godine, kao sudionik, na biskupskoj sinodi u Saloni. Za sve vrijeme trajanja biskupija je bila središte crkvenog i svjetovnog života na Otoku. Rab je tada podigao jednu od najvećih i najljepših crkava u Dalmaciji, crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije -katedralu.

Za vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. i rapskoga biskupa Draga, Rab uživa stare povlastice pa ponovno na njemu buja život. Benediktinci grade najljepše sakralne objekte: crkvu i zvonik sv. Petra u Supetarskoj Dragi 1059., crkvu sv. Ivana Evanđeliste, crkvu sv. Andrije u Rabu te crkvu i Samostan sv. Stjepana u Barbatu.

Legende "govore" da ni neprijateljske opsade nisu uspijevale pokoriti Grad. Italski Normani su ga 1071. opsjedali od 14. travnja do 9. svibnja ali su na zagovor rapskoga zaštitnika sv. Kristofora napustili rapske vode bojeći se pogibije. U spomen na tu pobjedu Rabljani 9. svibnja slave Dan pobjede - dies victoriae.

Nakon velike pobjede nad Normanima Rabljani su porazili i ugarske napadače 1107. i 1116. (ova potonja se odigrala u uvali Supetarska Draga). Od tada su pod zaštitom Venecije koja na Otoku ostaje do 1358. U tom vremenu podignuta su tri od četiri rapska zvonika u romaničkom stilu: zvonik crkve sv. Ivana Evanđeliste, zvonik crkve sv. Andrije i zvonik crkve Marijina Uznesenja dok je četvrti Zvonik sv. Justine izgrađen 1672. u baroknom stilu.

Mirom u Zadru 1358. Hrvatsko-ugarskoj državi pripojio ga je kralj Ljudevit I. Anžuvinac. Ovaj je kralj Rabljanima priznao sve stare povlastice pa je ponovno procvala trgovina i obrt. To je bio razlog doseljavanju ljudi na Otok. Za Ljudevita I. Anžuvinca 1364. na Rabu su utemeljene i viteške igre ("obdulje" ili "palie"). Igre se nisu kontinuirano održavale u drugoj mletačkoj upravi, za vrijeme austrijske vlasti su i zabranjene. Obnovljene su kao scenske igre tek 1995. godine.

Mlečani su se ponovno dokopali Raba 1409. godine. Povratkom Raba pod mletačku upravu nastupile su izvjesne promjene u pravnom statusu ove «knežije». Kneza sada postavlja Serenisima (vedra, prejasna Venecija) isključivo iz reda venecijanskih plemića. Knez na početku ima svu vlast na Otoku - sudbenu, izvršnu i zakonodavnu čime je Rab izgubio i prividnu općinsku autonomiju, svoj municipalni status koga je nosio od 10. godine p. K., od darovnice rimskog cara Augusta Octaviana. Mlečani su doduše Rabljanima priznali neke stare povlastice, jedna od njih je uživanje posjeda na susjednom otoku Pagu.

Sredinom stoljeća (1449. i 1456.) stanovništvo Raba zahvaća najveća epidemija kuge od koje je pomrlo skoro sve autohtono stanovništvo. Prazne prostore potom su popunili doseljenici s kopna. Dolaskom novih stanovnika na Rabu se razvija trgovina i obrt. Na Otok dolaze trgovci, učeni ljudi i umjetnici. Podižu se ili proširuju palače i crkve: Knežev dvor, palače Dominis, Nimira, Tudorini, Galzigna i Cernota s prekrasnim renesansnim i kasnogotičkim portalima, Gradska loža, Samostan sv. Bernardina s gotičkom crkvom sv. Bernardina, crkva sv. Franje i druge. Svoja djela su ostavili i veliki slikari Bartolomeo Vivarini, braća Somazzi i klesari Andrija Aleši, Petar Trogiranin i drugi. U to vrijeme i mladi Rabljani sve više odlaze na visoke škole u Padovu. Tamo je studije završio i Marko Antonije de Dominis, znanstvenik, biskup senjski, nadbiskup splitski i primas Croatiae, winsdorski dekan i heretik za koga je veliki Newton rekao da je Dominis "vir celeberrimus" (glasovit). Povijest su zadužili i još neki Rabljani kao npr. poznati ljevač zvona i topova Ivan Rabljanin, pjesnik Matija Picić koji je zabilježio tekst pjesme "U se vrime godišća" u latiničkoj pjesmarici iz 1471., zadarski pjesnik Juraj Baraković je napisao poznati pastirski spjev "Draga, rapska pastirica", Juraj de Maris zaslužan je za širenje kulture sađenja krumpira po cijeloj Dalmaciji i drugi.

Nedavno obnovljene dvije knjige notarskih spisa iz 14. st., bilježnika Nicole Curtarola pohranjuju na tisuće trgovačkih ugovora u kojima se poziva na odredbe Rapskoga statuta kojim je bio uređen život u ovoj maloj kneževini. Rapski kroničar fra Odoriko Badurina je zapisao da je Rab već 1292. imao statut, a da je Grad imao vetus (stariji) "Statutum Arbi" još 1234. godine.

I tako bismo mogli nizati u nedogled "sve časti Raba grada kih je dosti" (Barakovic, Draga, rapska pastirica) ali Rab je danas živi grad, djelić mediteranskog ugođaja čiji stanovnici se pretežno bave turizmom. Na njemu su 19. i 20. st. boravile mnoge okrunjene glave, npr. engleski kralj Edward VIII., kralj i car Franjo Josip, hrvatska književnica Ivana-Brlić Mažuranić, američki pisac Irwin Shaw (posjet Rabu opisao je u knjizi «U pratnji delfina» u kojoj piše: «Čak i slika pogrebne procesije koju smo vidjeli kako izlazi iz crkve s muzikom izgubila je nešto od svoje tmurne slike u živopisnom miljeu Raba») i drugi. I u antičko doba su se tu odmarali zaslužni građani Rima, u srednjem vijeku oholi patriciji, a danas suvremeni europski turisti. Ovaj je otok bio i ostao otvoren za sve ljude i tako će biti dovijeka.