Udruga antifašista Rab

O talijanskom fašističkom logoru Kampor

Da bi ostvarili suludu ideju etničkog čišćenja sjevernog dijela Kvarnerske i Ljubljanske provincije fašisti su osnivali koncentracijske logore. Podizali su ih diljem Italije i u našim krajevima. U riječkoj regiji osnovali su logore u Bakru, Kraljevici, Lovranu i Rabu.

Na Rabu je 26. lipnja 1942. mjesto za logor odredio jedan talijanski pukovnik. On je u pratnji civilnog komesara, fašiste Giorgija Palcija (Palčić), Antonija Rismonda, Pjera Nimire i drugih rapskih talijanaša, odabrao mjesto Kampor za budući logor. Bilo je to kamporsko polje zasađeno mladim usjevima koji su u ratnim uvjetima bili jedina nada za preživljavanje stanovnika Kampora.

Već 2. srpnja 1942. došlo je na Rab dvjesto talijanskih vojnika i oficira koji su podigli šatore u polju podno kamporske škole. S njima je bio Giovani Turn, geodeta iz Bolonje koji je zacrtao logor. Komandu su smjestili u kamporsku školu i obližnje kuće izbacivši iz škole učitelja Milana Brozovića sa suprugom i mještane iz obližnjih kuća: Mravići, Kriškovići i Kurelići. Sutradan su mobilizirali oko tristo Rabljana i započeli radove na proširenju ceste Rab-Kampor. Radi podizanja logora uništili su sve usjeve na polju (kukuruz je već bio visine i do dva metra) i zaravnali potoke. Logor su gradile tri talijanske firme: Pardi, Montuari i Isastia.

Logor je bio pod zapovjedništvom Itendature II. armije sa sjedištem na Sušaku i pod zapovjedništvom generala Maria Roatte koji je razradio Mussolinijevu ideju o „preseljenju naroda“. Iako logor još nije bio završen prve internirce su doveli 27. srpnja 1942. godine. O tom tužnom prvom dolasku interniraca u logor Odoriko Badurina 27. srpnja 1942. zapisao je:

Došli su prvi deportirani u logor! U 5,25 sati (po suncu) došao krcat parobrod „Plav“ s prvim osobljem za u logor. Tek u 7,00 (po staru) eto dolazi ta žalosna povorka pješice.... Idu mirno. Prati ih oko 20 vojnika s puškama. Sve muški od 18 do 45 godina. Došlo ih je oko 170, a među njima i jedan pop i to umno bolestan. I eto takve vode okolo, to su Slovenci.

Od tada su skoro svaki dan dovozili transporte interniraca iz Slovenije i Hrvatske. Iz Čabra su 4. kolovoza 1942. dovezli prvi transport u kojem je bilo 486 žena i djece.

Od 27. srpnja 1942. pa do oslobođenja logora 11. rujna 1943. godine kroz njega je prošlo oko 15 tisuća interniraca računajući u tu brojku 3.336 Židova koje su u Kampor dovodili od 29. svibnja 1943. iz ustaških logora u Kraljevici, Kuparima, Gružu i Lopudu. Hrvati, Slovenci i ostali bili su u „represivnoj“ internaciji dok su Židovi došli u „zaštitnu“ internaciju iz ustaških logora.

Ivo Kovačić piše da je do kraja listopada 1942. u logor doveden 7.541 internirac, od toga 5.087 Slovenaca, 1.198 Hrvata i 468 ostalih. Budući da talijanski izvještaji ne navode neke transporte koje spominje Odoriko Badurina može se zaključiti da su brojke mnogo veće. Tako jedan talijanski izvještaj od 22. rujna 1942. spominje brojku od 13 tisuća, a drugi od 30. rujna 11 tisuća interniraca od čega 2 tisuće malodobne djece.

Internirci su najprije dolazili u prijamni odjel, tzv. Bonifiku gdje su im oduzimali sve stvari i novac. Za stvari su dobivali potvrde, a za novac bonove. Na sjevernoj strani polja je podignut logor I. odnosno Muški logor, a na zapadnoj logor III. odnosno Ženski logor. Do njega je sagrađen logor II. ili Židovski logor, a na kraju logor IV. ili Kaznene radionice.

Internirci su umirali od gladi i bolesti zbog krajnje neprimjerenih uvjeta stanovanja i nedostatne prehrane. U malim isluženim vojnim šatorima bez ikakve izolacije i posteljine, samo s jednom dekom i malo slame živjelo je četiri do šest ljudi. Za prehranu su dobivali dnevno šalicu tople vode s nekoliko zrna riže ili tjestenine i jedan kruh od 100 grama i 50 grama krumpira, a ponekad i malo sira ili mesa na kostima. S ovom hranom ljudi su u logoru nakon kraćeg vremena nalikovali na sablasti, a najduže su živjeli tri mjeseca. Većina ih nije mogla hodati nego je ležeći mirno u šatoru čekala smrt. Čuvari se zbog toga nisu uzbuđivali jer su slijedili nalog zapovjednika XI. Armijskog korpusa generala Gastone Gambara koji je glasio:

„Logično je da koncentracijski logor nije za debljanje. Bolestan zatvorenik je miran zatvorenik . . . „#

Bolesne su odvajali u tzv. bolnice koje su improvizirali najprije u podrumima kamporskih kuća, a kasnije u rapskim hotelima Adria, Kontinental, Praha, Park i Imperial. Tamo su ih smjestili da zaštite stražare od zaraze, a ne zato da ozdrave. Budući da nije bilo lijekova većina je umirala, najviše od tuberkuloze. Za božićne blagdane 1942. umrlo je čak 102, a tijekom prosinca 332 internirca. Umrle su pokopavali na kamporskom polju, na mjestu gdje je danas Spomen-groblje. Na groblje su donosili po nekoliko mrtvaca u jednom sanduku, a pokopavali najčešće pod jednim imenom pa danas sa sigurnošću ne znamo točan broj umrlih. Do 11. kolovoza 1942. umrlo je devetnaest interniraca koji su pokopani na Mjesnom groblju Kampor i zavedeni u Knjigu umrlih župe Kampor. Prvi je u logoru 5. kolovoza umro Vilim Molnar rođen 28. svibnja 1942. (dijete od dva mjeseca). Upisivanje umrlih u Matičnu knjigu umrlih župe Kampor prekinuto je 11. kolovoza 1942. godine. Tada je otvorena Knjiga umrlih u Logoru. Vodio ju je vojni kapelan. #

Zanimljivo da je jedan od tamničara, kako sebe zove Francesco Giacomelli, jedno vrijeme pisar u Logoru Kampor, progovorio nakon šezdeset godina šutnje o žrtvama Logora Kampor. On kaže da je u Logoru umrlo od neishranjenosti i batina najmanje 1200 ljudi. Drugih dvije tisuće umrlo je odmah nakon dolaska. Među ovima je bilo preko stotinu djece.# Dakle, prema Giacomeliju u Logoru je umrlo preko 3.200 interniraca. Budući da je bio logorski pisar njegovo priznanje može biti zanimljivo za povjesničare koji se bave žrtvama Logora Kampor.

Nakon intervencije Međunarodnog Crvenog križa u siječnju 1943. godine Talijani su počeli u ženskom logoru gradnju manjih drvenih baraka. Internirci su ih zvali ruske barake. U svaku su smjestili dvadeset ljudi. Kasnije su nastavili gradnju, ali je na žalost za internirce bilo kasno. Kod pape Pia XII. intervenirali su zbog neljudskih uvjeta u logoru 20. 11. 1942. ljubljanski biskup mons. Gregorij Rožman i krčki biskup mons. Srebrnić. Predali su mu i prosvjednu predstavku iako su prije toga upravi logora službeno priznali da „humano i pravedno postupaju s internircima“#.

Zbog velike smrtnosti i preseljenja interniraca u druge logore (Gonars i druge) barake su se ispraznile. Možda su to činili planski da u njih dovedu Židove koji su im plaćali preseljenje. I doista 29. svibnja 1943. godine doveli su prvu skupinu od 591 Židova. U kratko vrijeme u logoru je bilo 3.336 Židova. U Rab su došli da se spase od sigurne smrti u ustaškim logorima odakle su došli.

Zapovjednik logora i komandant svih vojnih jedinica (karabinjera) na Rabu bio je fašistički fanatik potpukovnik Vincenzo Cuiuli zvani Zmija koji je s oko 2.200 talijanskih vojnika i nekoliko interniraca kolaboranata, od kojih se isticao Ivan Mohor, provodio teror.

Teško stanje u Logoru potaknulo je internirce na otpor pa je 5. siječnja 1943. osnovan Izvršni odbor Osvobodilne fronte koga je osnovala već postojeća logorska organizacija komunističke partije formirana u rujnu 1942. godine.

Kad je 8. rujna 1943. Italija kapitulirala u logoru je bilo 4.500 interniraca i oko 2.000 naoružanih Talijana. Izvan logora u Gradu i utvrdama po otoku bilo je još oko 200 talijanskih vojnika, karabinjera i financa. Doznavši za kapitulaciju Italije Rabljani i internirci su počeli zajedničku akciju razoružanja Talijana i oslobađanje logoraša.

Izvršni odbor Oslobodilne fronte logora je 8. rujna 1943. donio odluku da se u miru dočeka 9. rujna. Bojeći se pobune sutradan je zapovjednik Cuiuli pozvao predstavnike interniraca na razgovor. Internirci su mu tada rekli da više nisu logoraši i da u logoru ostaju po svojoj volji.

Dana 11. rujna razoružana je talijanska vojska pa je popodne u Rabu održan veliki narodni zbor na kome su sudjelovali stanovnici svih mjesta i delegacija interniraca logora Kampor.

Oslobođenje otoka Raba i logora Kampor U prostorijama Lučke kapetanije u Rabu 11. rujna 1943. godine vođeni su pregovori rapskih partizana i predstavnika interniraca s talijanskim oficirima i komandantom logora Cuiulijem o razoružanju talijanske vojske. Talijanima je predloženo da mirno predaju polovicu oružja i da napuste Rab jer je Italija kapitulirala. Cuiuli je odugovlačio pregovore jer je očekivao Engleze kojima bi se odmah predao. Odugovlačenje pregovora je podiglo tenziju mase ljudi ispred Lučke kapetanije koja je burno reagirala. Uskoro se od mase odvojila jedna grupa mladića i u silnom naletu razoružala talijanske karabinjere u radio-stanici i pošti. Doznavši za razoružanje pukovnik Cuiuli je pristao na predaju polovice oružja, ali tada je već bilo kasno. Pregovarači su razoružani i odvedeni u hotel Bristol (hotel na Rivi) gdje su Cuiulia rapski partizani predali logorskoj straži koja ga je vezanog kamionom odvezla u logor.

Razoružanje talijanskih postaja i utvrda nastavljeno je na lokacijama: Sv. Juraj, Frkanj, Kamenjak, Sv. Ilija, Vašibaka u Barbatu, rt Stojan u Loparu i Petrac u Banjolu. Razoružane su i karabinjerske i financne postaje na cijelom otoku te četiri posade vanjskih bunkera logora što je internircima olakšalo unutarnje razoružanje čuvara.

Akciju razoružanja Talijana u logoru 11. rujna 1943. vodio je Izvršni odbor Osvobodilne fronte i KP Slovenije. Neki Talijani su odmah ujutro predali oružje pa je Cuiuli po dolasku u Logor ocijenio da mora pregovarati s internircima, ali tada u izmijenjenim okolnostima. Internirci su u Logoru organizirali Zbor mira i bratimljenja s Talijanima koji su predali oružje. Svi zajedno su pjevali talijanske, slovenske i hrvatske pjesme. Na harmonici je svirao vrlo raspoloženi bivši internirac Ivan Srdoč iz Srdoči kraj Rijeke. Predaja Talijana je završena do podne 11. rujna bez žrtava pa je u logoru uspostavljena logorska samouprava.

Internirci su osnovali vojni sud kome je predsjedao Silvije Pakež (prije rata je bio sudac). Sud je temeljem logorske arhive i drugih dokaza o zločinima na smrt osudio samo kolaboranta Ivana Mohora. Presuda nad Mohorom izvršena je na logorskom groblju 15. rujna 1943. godine, a Cuiuli je pritvoren do izručenja višem sudu. Na putu za Sloveniju Cuiuli izvršio je suicid u crikveničkom zatvoru prerezavši vratne žile. Tijelo mu je preneseno u Rab i pokopano izvan logorskog groblja pokraj Mohora. Obitelj ga je šezdesetih godina ekshumirala i odnijela u Italiju.

Oslobođeni logoraši 11. rujna 1943. osnovali su Rapsku brigadu, partizansku vojnu jedinicu nastalu od postojećeg Udarnog bataljuna u čijem je sastavu bio i jedan židovski bataljun i Kastavska četa boraca iz Kastva. Brigada je brojila 1.700 boraca podijeljenih u pet bataljuna.

Nakon dvije i pol godine okupacije Rab su 12. rujna 1943. napustile talijanske vojne jedinice i većina civila (neki su otišli i ranije). Za kratko vrijeme okupacije talijanski fašisti su ostavili pustoš, gospodarski krah i više tisuća mrtvih ljudi na logorskom groblju u Kamporu. U logoru Kampor umrlo je više tisuća ljudi, ali zbog nedostatnih popisa do danas je identificirano samo

1.477 imena žrtava. To je 19% umrlih od ukupnog broja interniraca, a to je više od zabilježene smrtnosti u njemačkom logoru Buchenwald u kome je umrlo 15% ljudi (Carlo Spartaco Capogreco, Musolinijevi logori, Zagreb, 2006., str. 318)

Najzaslužniji čovjek za prikupljanje imena umrlih svakako je predsjednik Logorskog odbora Kampor-Gonars Janež Herman iz Ljubljane kome zahvaljujemo na dugogodišnjem trudu. Iako je u fašističkom logoru Kampor na Rabu izvršen ratni zločin, nakon rata u Italiji nije pokrenut niti jedan sudski proces protiv odgovornih. Dakle, zločinci su nagrađeni. Zašto?

Autor: Ivo Barić, prof.