O Rabu

POVIJESNI OKVIR RAPSKE KULTURNE BAŠTINE

Prema do sada najstarijim zapisima o otocima i obali sjevernog dijela Jadranskoga mora na Rabu je nekoliko stoljeća p. K. obitavalo pleme ilirskih Liburna. Radi opstanka, Liburni su vječito ratovali sa susjedima Grcima i Rimljanima. Iscrpljeni ratovima Liburni su krajem staroga vijeka prisiljeni na savezništvo s Rimljanima nakon čega je uslijedilo veće naseljavanje romanskog stanovništva na istočnu obalu i otoke Jadranskoga mora. Rab tada postaje rimska kolonija, a desete godine prije Krista i rimski municipij (grad sa samostalnom upravom) kao civilizacijska uređena urbana cjelina.

U trećem stoljeću poslije Krista Rab je za posebne zasluge od rimske imperije dobio status "Feliks" (sretan). To priznanje je donosilo povlastice njegovim stanovnicima. Grade se tada hramovi, trgovi (forumi), vodovod, kupališta i kazalište. Grad na istoimenom otoku postaje privlačan poslovnim ljudima i umjetnicima. U takvom ozračju iznjedrio je mnoge klesare od kojih je najveći sv. Marin zaštitnik Republike San Marino.

Od stjecanja municipalnog statusa, koga mu je dao rimski car August Octavian 10. g. p. K. pa sve do 1409. godine kada ga je kupila Venecija zajedno s ostalim dalmatinskim gradovima, posebnom diplomatskom spretnošću Rabljani su uspijevali održati prividnu samostalnost gradske uprave. Potvrđivali su mu povlastice prethodnih gospodara, bizantski carevi hrvatski vladari, a kasnije i mletački duždevi u prvoj upravi kad su svoju slobodu Rabljani plaćali svilom koju su proizvodili na Otoku.

Nakon propasti rimskog carstva krajem 5. stoljeća (476. g.), Rab priznaje vlast Ostrogota, a u 6. st. bizantinsku vlast. Od tada pa do kraja 11. st. Rab je pretežito pripadao bizantinskoj temi Dalmacija i u to vrijeme naseljavaju ga Hrvati. U 9. st. kraće je vrijeme pod vlašću franačkog vladara Karla Velikog (osnivača Zapadno-rimskog carstva), a u 10. i 11. st. je pod utjecajem hrvatskih vladara. Nakon propasti dinastije hrvatskih vladara i "pacte convente" 1102. priznaje ugarskoga kralja Kolomana. Venecija 1115. uspostavlja svoju vlast na Otoku. Ta prva mletačka uprava trajala je do 1358. Od tada pa do 1409. godine Rab priznaje hrvatsko-ugarskoga kralja Ljudevita I. Anžuvinca. Njegov nasljednik Ladislav Napuljski 1409. prodaje ga (s ostalim dalmatinskim gradovima) Veneciji za 100.000 zlatnika. U drugoj mletačkoj upravi ostao je Rab do njezine propasti 1797. Mlečane naizmjenično od tada zamjenjuju Austrijanci pa Francuzi 1806. kad ga Napoleon pripaja provinciji Iliriji do 1815. Od tada pa do 1918. je u drugoj austrijskoj upravi. Nakon propasti Austro-ugarske monarhije 1918. do 1921., Rapalskim ugovorom određena mu je tzv. "slobodna zona". Te godine pripojen je kraljevini SHS, kasnije kraljevini Jugoslaviji. Od 17. travnja 1941. do odlaska Talijana 11. rujna 1943. Rab su okupirali Talijani. Do njemačke okupacije 19. ožujka 1944. bio je slobodna partizanska zona. Njemačka okupacija je trajala od 19. ožujka 1944. do 12.travnja 1945. kad ga oslobađa partizanska vojska i pripaja Hrvatskoj u sastavu Jugoslavije. Od 1990. godine je u sastavu samostalne Hrvatske države.

Rab je bio biskupija sve do 1828. kad je pripojen, zajedno s osorskom, krčkoj biskupiji. Njegov biskup Tizian spominje se 530. godine, kao sudionik, na biskupskoj sinodi u Saloni. Za sve vrijeme trajanja biskupija je bila središte crkvenog i svjetovnog života na Otoku. Rab je tada podigao jednu od najvećih i najljepših crkava u Dalmaciji, crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije -katedralu.

Za vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. i rapskoga biskupa Draga, Rab uživa stare povlastice pa ponovno na njemu buja život. Benediktinci grade najljepše sakralne objekte: crkvu i zvonik sv. Petra u Supetarskoj Dragi 1059., crkvu sv. Ivana Evanđeliste, crkvu sv. Andrije u Rabu te crkvu i Samostan sv. Stjepana u Barbatu.

Legende "govore" da ni neprijateljske opsade nisu uspijevale pokoriti Grad. Italski Normani su ga 1071. opsjedali od 14. travnja do 9. svibnja ali su na zagovor rapskoga zaštitnika sv. Kristofora napustili rapske vode bojeći se pogibije. U spomen na tu pobjedu Rabljani 9. svibnja slave Dan pobjede - dies victoriae.

Nakon velike pobjede nad Normanima Rabljani su porazili i ugarske napadače 1107. i 1116. (ova potonja se odigrala u uvali Supetarska Draga). Od tada su pod zaštitom Venecije koja na Otoku ostaje do 1358. U tom vremenu podignuta su tri od četiri rapska zvonika u romaničkom stilu: zvonik crkve sv. Ivana Evanđeliste, zvonik crkve sv. Andrije i zvonik crkve Marijina Uznesenja dok je četvrti Zvonik sv. Justine izgrađen 1672. u baroknom stilu.

Mirom u Zadru 1358. Hrvatsko-ugarskoj državi pripojio ga je kralj Ljudevit I. Anžuvinac. Ovaj je kralj Rabljanima priznao sve stare povlastice pa je ponovno procvala trgovina i obrt. To je bio razlog doseljavanju ljudi na Otok. Za Ljudevita I. Anžuvinca 1364. na Rabu su utemeljene i viteške igre ("obdulje" ili "palie"). Igre se nisu kontinuirano održavale u drugoj mletačkoj upravi, za vrijeme austrijske vlasti su i zabranjene. Obnovljene su kao scenske igre tek 1995. godine.

Mlečani su se ponovno dokopali Raba 1409. godine. Povratkom Raba pod mletačku upravu nastupile su izvjesne promjene u pravnom statusu ove «knežije». Kneza sada postavlja Serenisima (vedra, prejasna Venecija) isključivo iz reda venecijanskih plemića. Knez na početku ima svu vlast na Otoku - sudbenu, izvršnu i zakonodavnu čime je Rab izgubio i prividnu općinsku autonomiju, svoj municipalni status koga je nosio od 10. godine p. K., od darovnice rimskog cara Augusta Octaviana. Mlečani su doduše Rabljanima priznali neke stare povlastice, jedna od njih je uživanje posjeda na susjednom otoku Pagu.

Sredinom stoljeća (1449. i 1456.) stanovništvo Raba zahvaća najveća epidemija kuge od koje je pomrlo skoro sve autohtono stanovništvo. Prazne prostore potom su popunili doseljenici s kopna. Dolaskom novih stanovnika na Rabu se razvija trgovina i obrt. Na Otok dolaze trgovci, učeni ljudi i umjetnici. Podižu se ili proširuju palače i crkve: Knežev dvor, palače Dominis, Nimira, Tudorini, Galzigna i Cernota s prekrasnim renesansnim i kasnogotičkim portalima, Gradska loža, Samostan sv. Bernardina s gotičkom crkvom sv. Bernardina, crkva sv. Franje i druge. Svoja djela su ostavili i veliki slikari Bartolomeo Vivarini, braća Somazzi i klesari Andrija Aleši, Petar Trogiranin i drugi. U to vrijeme i mladi Rabljani sve više odlaze na visoke škole u Padovu. Tamo je studije završio i Marko Antonije de Dominis, znanstvenik, biskup senjski, nadbiskup splitski i primas Croatiae, winsdorski dekan i heretik za koga je veliki Newton rekao da je Dominis "vir celeberrimus" (glasovit). Povijest su zadužili i još neki Rabljani kao npr. poznati ljevač zvona i topova Ivan Rabljanin, pjesnik Matija Picić koji je zabilježio tekst pjesme "U se vrime godišća" u latiničkoj pjesmarici iz 1471., zadarski pjesnik Juraj Baraković je napisao poznati pastirski spjev "Draga, rapska pastirica", Juraj de Maris zaslužan je za širenje kulture sađenja krumpira po cijeloj Dalmaciji i drugi.

Nedavno obnovljene dvije knjige notarskih spisa iz 14. st., bilježnika Nicole Curtarola pohranjuju na tisuće trgovačkih ugovora u kojima se poziva na odredbe Rapskoga statuta kojim je bio uređen život u ovoj maloj kneževini. Rapski kroničar fra Odoriko Badurina je zapisao da je Rab već 1292. imao statut, a da je Grad imao vetus (stariji) "Statutum Arbi" još 1234. godine.

I tako bismo mogli nizati u nedogled "sve časti Raba grada kih je dosti" (Barakovic, Draga, rapska pastirica) ali Rab je danas živi grad, djelić mediteranskog ugođaja čiji stanovnici se pretežno bave turizmom. Na njemu su 19. i 20. st. boravile mnoge okrunjene glave, npr. engleski kralj Edward VIII., kralj i car Franjo Josip, hrvatska književnica Ivana-Brlić Mažuranić, američki pisac Irwin Shaw (posjet Rabu opisao je u knjizi «U pratnji delfina» u kojoj piše: «Čak i slika pogrebne procesije koju smo vidjeli kako izlazi iz crkve s muzikom izgubila je nešto od svoje tmurne slike u živopisnom miljeu Raba») i drugi. I u antičko doba su se tu odmarali zaslužni građani Rima, u srednjem vijeku oholi patriciji, a danas suvremeni europski turisti. Ovaj je otok bio i ostao otvoren za sve ljude i tako će biti dovijeka.

 


UPIT ANKICI ČILAŠ

Veličanstvena trodnevna ljetna priredba Rabska fjera obnovljena je srednjovjekovna javna svečanost koja okuplja oko tisuću kostimiranih Rabljana i njihovih prijatelja te pedesetak tisuća gostiju. U devet godina postojanja stekla je međunarodno priznanje pase za nju znade na svim kontinentima. Ali, ponovno je potrebno podsjetiti na njezino ime. Prve godine kad su obnovljene nosile su naziv Rapske ferije kako su se ove svečanosti u Rabu nazivale još od četrnaestog stoljeća do naših dana. Druge godine netko ih je preimenovao u Rapsku fjeru, a treće godine u Rabsku fjeru. Je li to bilo potrebno i je li to u duhu hrvatskoga jezika upitali smo dr.sc. Ankicu Čilaš iz Instituta za jezik i jezikoslovlje. Evo toga pisma:

Poštovana dr.sc. Ankica Čilaš

Pomogli ste nam prije desetak godina u pisanju riječi samostrijel, samostrijelac i samostrijelka. Do tada pisalo se Rapski samostreličari, a ne Rapski samostrijelci. Sada Vam se obraćamo za pomoć u pisanju riječi rapski ili rabski.

Ukratko, na Rabu se u zadnje vrijeme službeno upotrebljavaju nazivi: Rabska fjera, Rabska torta, Rabski list ali i Rapska plovidba, Rapska riva i drugo. Ja sam profesor pedagogije, nisam jezičar, ali učio sam o "jednačenju po zvučnosti" i vjerujem da je to pravilo još na snazi pa ga nitko ne može zaobilaziti u službenoj uporabi hrvatskoga jezika. Recite mi imam li pravo?

U Anićevoj i Silićevoj gramatici doslovno stoji u 37 poglavlju, Kombinacije fonema, točka 411. da se fonem b ispred fonema c, č, . . . s, zamjenjuje fonemom p, pa bi od rabski bilo rapski.

Molim Vas pomognite nam da to (ako je krivo) ispravimo dok je na vrijeme. Naši ljudi, a posebno gosti, zbunjeni su kad u Jablancu na našim trajektima velikim slovima čitaju Rapska plovidba, a kad dođu u Grad iznenađenje, na velikim transparentima stoji Rabska fjera.

Rapska fjera je pučka priredba u kojoj sudjeluje preko tisuću kostimiranih Rabljana i njihovih gostiju, a na Rabu se u te dane na sv. Anu, sv. Jakova i sv. Kristofora (25. 26. i 27. srpnja) okupi oko 50.000 ljudi. Upravo zato Vas molim da nam pomognete u pravilnom nazivu tog festivala.

Neki se pozivaju na etimološko pravilo i na melodijski, a ne dinamički naglasni sustav. Neki, da se ime može dati izvan pravopisnog pravila što vjerujem ali više vjerujem u jezik koga moraju razumjeti Primorci i Međimurci jednako.

Je li to političko umjesto stručno pitanje naveo me je članak "Sažet pristup hrvatskom tvorbenom pravopisu (2)" u Glasniku Hrvatskog uljudbenog pokreta br. 20. od 9. 8. 2008., koji preferira korijenski pravopis. Tamo doslovno stoji da se mora pisati Rabska plovidba i da se tih pravila moramo držati. Molim Vas, odgovorite mi na ovo moje pismo, ako možete prije početka Fjere.

S poštovanjem, Ivo Barić, prof.

Rab, 6. 7. 2010.

 

 


Pismo instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Poštovani profesore Bariću,

u vezi s Vašim upitom koji se odnosi na pisanje pridjeva izvedenoga od toponima Rab odgovaramo Vam u skladu s normom hrvatskoga standardnog jezika. Službeni hrvatski pravopis ne provodi načela morfonološkoga (koji se popularno naziva „korijenski"), nego zahtijeva provođenje jednačenja suglasnika po zvučnosti. Tako je potvrđeno i u najnovijem izdanju Hrvatskoga pravopisa autora akademika Stjepana Babica i Milana Moguša (Zagreb: Školska knjiga, 2010.) koji je usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Argument da imena ne podliježu pravopisnim pravilima treba uzeti sa zadrškom. Naime, u antroponimiji, tj. imenima, prezimenima i nadimcima, moguće je razilaženje s pravopisom, no i tu treba biti oprezan. Ime u kanonskome liku takvo je kakvo su ga imenovatelji dali, međutim pri tvorbenome izvođenju i u morfologiji treba se pridržavati pravopisnih pravila hrvatskoga standardnog jezika. Na žalost, jednom kad roditelji svoju djecu upišu u knjigu rođenih kao Stijepan, Džuro itd., to se više ne može jednostavno promijeniti, no ipak možemo reći da ta imena nisu pravopisno dobra. Ni u toponimiji, npr. kod imena mjesta, nisu baš svakodnevna velika pravopisna odstupanja, iako ima toponima u kojima nije provedeno jednačenje (npr. Križpolje u Lici). Samo kad je riječ o vrlo starome imenu, čije se pisanje ustalilo prema morfonološkome pravopisu, moguća su odstupanja. No kad je riječ o imenima manifestacija, tvrtki itd., tj. o novijim imenima, moramo poštovati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika, a prema njoj nije pravilno Rabska fjera, rabska torta, Rabski list, a pravilno je Rapska plovidba, Rapska riva. Dakle, trebalo bi se pisati Rapska fjera, rapska torta i Rapski list.

S poštovanjem,

Ravnateljica instituta:

Dunja Brozović Rončević

 

 


FERIJE ILI FJERA

Kad su obnovljene rapske srednjovjekovne javne svečanosti nazivali smo ih Ferije kako su to Rabljani činili od davnine, vjerojatno od 1364. kad su utemeljene. Onda, nakon prve godine, kao iz vedra neba, netko je rekao da takav naziv nije dobar (valjda za turizam) i da je bolji naziv talijanska izvedenica riječi Fjera koja označava dan sajma. Nisam doznao po čijem je to nalogu bilo ali tko god da je bio učinio je veliku štetu rapskoj kulturi i podcijenio domaću, rapsku, hrvatsku riječ koja se je uvijek oslanjala na latinske, a ne na talijanske riječi. Nevjerojatno kako je ta promjena prošla nezapaženo i ako sam ja osobno dao pismenu primjedbu na koju se «nadležni» nisu ni osvrnuli. 

Zašto ja tvrdim da je to kulturocid ?

Počet ću od zapisa fra Odorika Badrine u Velikoj kamporskoj kronici. On dane rapskih pučkih svečanosti, utemeljenih u srednjem vijeku, naziva Ferije. Drugi ih rapski kroničar fra Vladislav Brusić, u svojoj knjizi Otok Rab, tiskanoj 1926. godine, naziva također Ferije. Stariji Rabljani ljetne pučke svečanosti nazivaju Ferije, Herije, Ferija ili Jakovlja.

Fra Vladislav Brusić piše o slavlju na Dan pobjede i na Dan sv. Kristofora. Prema njegovim zapisima Veliko vijeće je 21. srpnja 1364. godine donijelo odluko da se na te dane održavaju Općinske javne svečanosti ferije, a fra Odoriko Badurina da se u Rabu najsvečanije slavi 9. svibanja Dan pobjede kada je Rab 1071. oslobođen od napadača zagovorom sv. Kristofora i 27. srpnja Dan mučeničke smrti sv. Kristofora zaštitnika Raba.

Općinske javne svečanosti za Dan sv. Kristofora počinjale su na Dan sv. Jakova 25. srpnja pa su ih Rabljani zvali i Jakovlje, a slavilo se i na Dan sv. Ane 26. srpnja i na Dan sv. Kristofora 27. srpnja. U Kronici je zapisano da se praznovalo i po osam dana (negdje je napisao petnaest). Za to vrijeme nije se smjela krojiti pravda niti progoniti dužnike jer sudovi nisu radili. Općinske javne svečanosti dobile su latinski naziv Tempus feriarum (vrijeme raspusta, odmora). Tada se u Gradu govorilo talijanskim i hrvatskim jezikom (čakavskim narječjem). Latinski naziv tempus feriarum Hrvati su kroatizirali u ferije, a Talijani u ferie.

Ferije su se u Rabu održavale, uz manje prekide, sve od 1852. godine. Te godine ih je ukinula Crkva uz objašnjenje da su se pretvorile u raskalašenost, pijančevanje i nemoral. Od tada se više nikad nisu priređivale kao općinske javne svečanosti posvećene praznovanju i veselju u čast svoga zaštitnika sv. Kristofora. Ali, narod je i dalje u te dane dolazio u Grad. Okupljanje naroda u Gradu iskoristili su trgovci i zabavljači nudeći im svakojake proizvode i zabavu i tako su se praznici pretvorili u sajam pa su ih malobrojni Talijani nazvali Fjera – sajam, ali Hrvati su i dalje zadržali stari naziv Ferije (praznik, raspust) jer su u te dane i dalje praznovali, nisu radili na polju.

Običaj priređivanja sajamskih dana za dane sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora zadržao se do pedesetih godina 20. st., a onda je nestao. Šezdesetih godina su se počele održavati fešte, zabave koje nisu baštinile staru tradiciju ferija niti fjere.

Ferije,u današnjem obliku, obnovljene su 2002. godine kao izvorna kulturna manifestacija, a 2003. netko ih je preimenovao u Fjeru. Bilo bi razumnije da je ostao izvorni naziv Ferije (raspust) iz hrvatske tradicijske kulturne baštine čiji je temelj u latinskom tempus feriarum umjesto znatno mlađeg talijanskog naziva Fjera (sajam) koji ne baštini izvorni smisao rapskih ljetnih pučkih svečanosti.

Današnje Općinske javne svečanosti Fjera ne slijedi izvornu vrijednost rapske kulturne baštine srednjega vijeka kad je Rab bio u zenitu svoje moći i na svom kulturnom i socijalnom vrhuncu. Jedino što je ostalo od tradicije su Rapske viteške igre kojima su završavale Ferije.

Ferije su u hrvatskom jeziku kao i u latinskom feriae imenice ženskoga roda, a znače praznici ili duži odmor. U njemačkom jeziku ferien su praznici, školski odmor, u talijanskom to je vacanze vrijeme ispražnjeno od rada (od latinskog vacuus, prazan, ispražnjen, slobodan). Francuzi praznike nazivaju vacances, Englezi vacation (brit. holiday).

Danas se izraz ferije u značenju školskih praznika upotrebljava samo u hrvatskom i njemačkom, a množinski se oblik zadržao u talijanskom i francuskom.

U starom Rimu izraz feriae upotrebljavao se za dane kada se nisu obavljali javni poslovi, sudske rasprave, za dane počinka, praznika. Prvi kršćani u starom Rimu feriae nazivaju sve dane u tjednu jer su svaki dan služili Bogu i to su im bili praznici. I danas talijanski giorno feriale znači radni dan, a Chiuso per ferie zatvoreno zbog godišnjeg odmora. U srednjem vijeku crkva imenicu feriae upotrebljava za nedjelje i blagdane. U francuskom jeziku jour ferie znači blagdan ili praznik. U njemačkoj se u 17. st. ferien upotrebljava za neradne dane sudova, a u 18. st. i u školama. Iz njemačkog jezika preuzeli smo nazive ferijalni savez, ferijalna kolonija (Ferienkolonie, Kindreferienlager) i druge.

Na kraju netko je Fjeri dodao Rabska i konačno je pretvorili u nešto potpuno tuđe. Zašto? Objašnjenje sam zatražio od Zavoda za jezik i jezikoslovlje Republike Hrvatske. Odgovorili su: «Službeni hrvatski pravopis ne provodi načela korijenskoga pravopisa, već zahtijeva provođenje jednačenja suglasnika po zvučnosti. Tako je i u najnovijem izdanju Hrvatskoga pravopisa autora akademika Stjepana Babića i Milana Moguša. To je izdanje podržalo i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika kojim predsjeda akademik Radoslav Katičić, a članovi su Vijeća najugledniji hrvatski jezikoslovci.

Argument da imena ne podliježu pravopisnim pravilima treba uzeti sa zadrškom. Naime, u antroponimiji, tj. imenima, prezimenima i nadimcima, moguće je razilaženje s pravopisom, no i tu treba biti oprezan. Na žalost, jednom kad roditelji svoju djecu upišu u knjigu rođenih kao Stijepan, Džuro itd. to se više ne može jednostavno promijeniti, no ipak možemo reći da ta imena nisu pravopisno dobra. Ni u toponimiji, npr. kod imena mjesta, nisu baš svakodnevna velika pravopisna odstupanja. Samo kad je riječ o vrlo starom imenu čije se pisanje ustalilo prema korijenskom pravopisu, moguća su odstupanja. No kad je riječ o imenima manifestacija, tvrtki itd., tj. o novijim imenima, moramo poštovati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika, a prema njoj nije pravilno Rabska fjera, Rabska torta, Rabski list, a pravilno je Rapska plovidba, Rapska riva. Dakle trebalo bi se pisati Rapska fjera, Rapska torta i Rapski list. S poštovanjem! Ankica Čilaš Šimpraga»

Zaključimo: Rabska fjera ne baštini baš ništa iz stare kulture Raba, jer niti je Rabska, a niti je Fjera. Srednjovjekovne rapske javne svečanosti od uvijek su bile Rapske ferije. Oni koji su to promijenili morali bi znati da se zavičaj voli čuvanjem i zaštitom njegove baštine, a ne njenim falsificiranjem.

 


STATUT RAPSKE KOMUNE


Rapski je statut, kako piše Akademik Lujo Margeić, u uvodu svoga prijevoda Statuta rapske komune (Adamić, Rab-Rijeka, 2004. str. 59) najstariji nakon splitskog jer, piše akademik Lujo Margetić: ''Ako se splitska odredba iz 1172. god. može nazvati ''klicom'' budućeg statuta, onda bi se rapski dokument iz 1234. god. već mogao nazvati ''protostatutom''. Uzevši u obzir da najstariji sačuvani Korčulanski statut potječe iz 1265. god., Dubrovački iz 1272. god., a Vnodolski iz 1288. god., onda među tim statutima rapski dokument ima prednost po godini izdanja, i to prema drugome najstarijem, Korčulanskome, za punu 31 godinu!''

Rapski dokument iz 1234. krivo je ranije prevođen pa nikad nije priznat kao jedan od najstarijih statuta grada Raba. Akademik Lujo Margetić ga je preveo i objavio u originalu, te tiskanom na latinskom i hrvatskom jeziku. Tamo se vidi da je taj dokument, preteča pravog srednjovjekovnog statuta jednoga grada nastao''Godine Gospodnjeg utjelovljenja 1234., indikacije 8., mjeseca prosinca, dana petoga, u Rabu, u vrijeme . . . Jordana časnoga rapskoga biskupa i Marka magistra Petra, poštovanog kneza.'' itd.

U tom dokumentu spominje se Božji sud u obliku nošenja vrelog željeza ili dvoboja kao dokaznih sredstava. To znači da je okrivljenik morao u ruci držati vrelo željezo i ako bi mu rana za nekoliko dana zacijelila bez liječenja znači da ga Bog oslobađa od krivnje. Dvoboj s općinskim profesionalcem presuđen je običnom građaninu s kojim nije imao nikakve šanse.

''U Državnom arhivu u Veneciji čuva se izvorna isprava od 30. ožujka 1281. god.  što se odnosi na zabranu dokaznog sredstva nošenja vrelog željeza i dvoboja na Rabu. Odredbe nošenja vrelog željeza i dvoboja ukinute su u Rabu 1281.''

Fra Odoriko Badurina piše u Rapskoj kronici da je Statut Grad imao već 1234. god. Statuti su se nakon toga prepisivali i dopunjavali. Akademik Lujo Margetić preveo je dobro sačuvani STATUTUM COMMUNIS ARBAE, Rapski statut iz 1597. god. rapskog notara Johannesa Antoniusa Cernotta za vrijeme rapskoga kneza Lovre Michaela. 

Zbornik