Udruga antifašista Rab

Vaš trud partizani nije bio uzaludan

Piše, Ivo Barić

Uoči Dana domovinske zahvalnosti 5. kolovoza zamolila me gradonačelnica Grada Raba Rosanda Krstinić Guščić da je posjetim u njenom uredu jer mi ima saopćiti važnu vijest. Ja sam se naravno odazvao i za jedan sat sjedio u njenom uredu. Pročitala mi je jedno pismo koje su joj uputili članovi braniteljskih udruga Domovinskog rata, a potpisao ga ''koordinator'' svih udruga Željko Peran. U pismu članovi braniteljskih udruga zahtijevaju da se u buduće na spomen obilježja cvijeće postavlja na spomenike odvojeno: antifašisti na partizanske, a na spomenike poginulim braniteljima udruge iz Domovinskog rata. Odmah mi je bilo jasno da se ovdje ne radi o kićenju spomenika nego o nečem puno značajnijem pa dalje nisam ni pratio tekst jer je zaključak slijedio iz konteksta.

Spomenički kompleks u parku Boškopini, gdje se do sada odavala počast svim Rabljanima poginulim u ratovima, podignut je 2003. godine. Sastoji se od tri spomenika: poginulim partizanima u NOB-u, poginulim braniteljima Domovinskog rata i treći svim Rabljanima poginulim za svoj otok tijekom tisućljetne povijesti. Humci spomenika simboliziraju vječna počivališta Rabljana koji su za njega dali svoje živote. Njihov autor je zadarski arhitekt Josip Gršković, skulpture borca NOB-a riječki akademski kipar Vinko Matković (1952), a skulpture (zvonik) na humku braniteljima Domovinskog rata kipar, Rabljanin Mladen Šćerbe (2003). Treći spomenik je okrugli zemljani otok s cvijećem i maslinom u sredini. Posvećen je  neznanim Rabljanima nestalim u davnim ratovima. Npr. u Prvom svjetskom ratu, na bojištima, poginulo je 110 Rabljana, u Lepantskoj bitci 1571. poginulo je preko 500 Rabljana, a u ratovima od rimskog doba do danas nestalo je više desetaka tisuća otočana. Maslina u sredini njihova humka simbolizira mir, slogu i mudrost, atribute vjekovne opstojnosti Rabljana na otoku. To je spomen na sve neznane junake i upravo zato je od živog materijala; od cvijeća i vjekovne masline. Neki čak vjeruju da na ovom mjestu rapski junaci u maslini žive i nakon smrti (elizejski park) i da upravo tu povezuju urbani i ruralni Rab, tradiciju i recentnu sadašnjost jer baš ovdje je smještena baština sjećanja na one koji su nestali u vihorima ratova. Sva tri spomenika povezuje mali trg na kome se u sredini vijori hrvatski barjak koga smo kitili cvijećem u želji da traje kao i naše sjećanje na rapske heroje koje ne dijelimo na naše i vaše.  

Kad se na komemoraciji 25. lipnja odvojila jedna grupa ljudi i postavila vijenac samo na spomenik poginulim braniteljima jedan je stariji čovjek u prolazu rekao: ''Uzalud vam trud partizani'' i nestao i mnoštvu. Ja sam se tada naivno zapitao postoje li zbilja na mom otoku ljudi koji ne priznaju onih 197 poginula Rabljana u NOB-u ili je i to za njih ''komunistička'' izmišljotina. Jesu li oni imali život ili to samo imaju neki? Ako oni ''secesionisti'', koji su se popeli na spomenik (među njima je bio i admiral hrvatske vojske Domazet Lošo, bivši Titov vojnik) optužuju poginule u NOB-u da su krivi za zla koja su počinjena poslije rata, nisu u pravu jer nitko od njih nije dočekao kraj rata i nemaju nikakve odgovornosti za eventualne poslijeratne komunističke zločine. Znači li to da ih optužuju za zločine u ratu? To je pak bolesno jer su nas upravo oni branili od zla kojemu je drugo ime nacizam, fašizam, ustaštvo i četništvo. Optužili su ih i za tragične podjele nacionalnog bića, a upravo oni su dali svoje živote za pomirenje svih Hrvata. Optužuju i današnje antifašiste, a skoro svi su rođeni poslije rata, i kako bi rekao Šnajder, ''uživaju blagost kasnog rođenja''. Pa zašto onda taj jaz, zašto rascjep. Je li to gospodo pohlepa ili nešto drugo.

Koordinacija braniteljskih udruga na Rabu pala je na ispitu jer hrvatski antifašizam minulog stoljeća suprotstavlja ideji koja ih je vodila u rat devedesetih, što je pošteno, i ako često službeno čujemo da je to ista priča: borba protiv fašizma. ''Ne, nije se devedesetih dogodila borba protiv fašizma prvenstveno, već se dogodio sudar dvaju nacionalizama, bez obzira da se hrvatski nacionalizam našao u poziciji obrane od agresivnog srpskog nacionalizma'' (Ladislav Tomičić, Pogled, 30. 8.2014).      

I ako je koordinacija udruga iz Domovinskog rata počela odvojeno polagati vijence antifašisti će i dalje polagati cvijeće na sve spomenike i odavati počast svim poginulim, jer je to naša generacijska obveza i stvar osobne higijene. Već smo rekli da poginuli mladići i djevojke nisu krivi za zla koja su počinjena, ali onim ''penjačima'' na samo jedan spomenik izgleda da su krivi, i što je najgore svoje mišljenje nameću ostalim ljudima. Oni misle da uvijek pobjeđuje onaj tko napada, a biva poražen onaj tko se brani. Mudra izreka kaže da ipak na kraju pobjeđuje onaj tko izdrži zadnji udarac, a to je poručio i Onaj najveći s križa.

Svako ime upisano na spomeniku poginulim u NOB-u i Domovinskom ratu jedna je tragedija, a u svakoj tragediji isključeno je ruganje. Na Dan Državnosti i Dan pobjede Republike Hrvatske na Rabu se dogodilo ruganje, a to govori da u našoj tragediji ima mjesto i lakrdijaš kao u Shakespearovu Kralju Liru u kome tragedija lako prelazi u komediju kao i obrnuto, komedija nerazumijevanja i nesigurnosti postaje pravom tragedijom baš zato što se ne možemo razumjeti. To je zato jer dozvoljavamo da ''netko'' od nas ponovno stvara ''suvišnog čovjeka'' u nama pa nam uzima slobodu.

I pred dvije godine neko se narugao s borcima NOB-a. Jednog jutra spomenik im je osvanuo umotan u bijelu plahtu. Bilo je to poniženje, dno kulturnog osjećanja prema mrtvima, a to je trebao biti kao tobože neki vulgaran performans. Ali, kakva je to igra koja ruši ponos jednog naroda, njegove svetinje, njegov kulturni i civilizacijski nivo, ponižava njegove mrtve. I ako se zna tko je to učinio, i ako je podnesena prijava protiv počinitelja, nikad nije pokrenut postupak protiv njih. Zašto?   

Nasilje koje ste počinili gospodo polaganjem vijenca samo na jedan spomenik, vaš je neuspjeh i nije učinkovit. Vaše nasilje okrenut će leđa vama samima jer se u povrijeđenim ljudima neće nagomilati previše mržnje koju očekujete. Naprotiv, stvorit će se još više ljubavi prema nemoćnima i pravednima. Sve više ćemo misliti na one koji se ne mogu braniti jer ih više nema, ali njihova imena uklesana u ploče spomenika, uvijek će biti živa. Ima ih 197, zapamtite. Toliko mladih djevojaka i mladića koji su dali živote za svoj dom zaslužuje da ih nikad ne zaboravimo. Među njima je i heroina Fumica Mlacović koju su ustaše mučili i rezali dio po dio tijela. Na smrti im je rekla: ''Od mene možete činiti što hoćete, ali svoju ću tajnu odnijet u grob''.

Možda su ovi hodajući epitafi zaboravili na ovakve heroje i podijelili ih na demokratske i nedemokratske antifašiste kako to čine neki. Pa zar su poginuli partizani mogli biti drugo osim antifašisti. Oni su jednostavno bili obični ljudi Rabljani, Hrvati i ako hoćete katolici. Pa zašto ih zanemarivati. Tko vam je dao to pravo gospodo? Krajnje je vrijeme da počnemo misliti na moral, pravdu i pravo, a konačno i kulturu u okviru europskog civilizacijskog miljea. I konačno nacizam, fašizam, ustaštvo i četništvo poraženi su zahvaljujući žrtvama naše braće i da nije bilo njih ne bi bilo ni Hrvatske. Pročitajte njihova imena. Sve su to rapska djeca koja su imala i majku i oca i svoju porodicu, svoje prijatelje. Sad ničega nemaju jer su žrtvovali svoje živote za ovo što imamo danas. Vi to gospodo ovim činom ne priznate. Zašto?
Ipak, nadam se, da trud partizana nije bio uzaludan.