Udruga antifašista Rab

BIO SAM U 13. PROLETERSKOJ BRIGADI RADE KONČAR

Piše: Ivo Barić, prof. 

Josip Bepo Dumić, rođen 1922. godine navršio je devedesetdrugu godinu. Član je Udruge antifašista Raba koji ga posjećuju u njegovoj kući gdje živi sam. Ovaj put su ga posjetili Slavko Rak i Ivo Barić. Kopao je svoj vrt. U dobrom je zdravlju i raspoloženju. Vitalan čovjek u 93. godini života dočekao nas je s velikim oduševljenjem.   

 
Bepo Dumić u 93. godini kopa svoj vrt

 Već mu niču krumpiri, luk, kapula, grašak i drugo. Ima i nekoliko loza koje su uredno obrezane. Nakon pozdrava i dobrodošlice pohvalio nam se da on u Dragi ima prve mlade krumpire. Pridružili su nam se njegovi nećak Vlado sa suprugom Nedom i napunili stol hranom i pićem. Bilo je lijepo proljetno sunčano jutro pa smo sjeli za stol. Nazdravio nam je za dobrodošlicu i odmah počeo njegovu priču o događajima iz njegova bogatog života.

''Bariću'', obratio se meni, ''znaš Ti da je tvoj mještanin general Ante Banina bio moj prvi komandant 13. proleterske brigade Rade Končar.'' Znao sam da je Banina bio komandant 13. proleterske, ali nisam znao da je Bepo bio u toj brigadi. To me je zanimalo pa sam ga pitao kao je on dospio u tu brigadu. Tada je on počeo svoju priču. Mi smo slušali i nismo mogli vjerovati da čovjek može pamtiti svaki trenutak, svako ime drugova koji su bili s njim, svako ime poginulog u njegovoj četi, mjesta gdje su prolazili i gdje su vodili borbe. Nismo ga mogli zaustaviti dok nam nije ispričao cijeli ratni put 13. proleterske. Na naše upite nije odgovarao. Bio je u svom ''filmu''. Shvatio sam da je to priča za jednu cijelu knjigu, ali ja ću to u ovoj priči skratiti na najbitnije.

Bepo je bio jedan od prvih Rabljana dobrovoljaca koji su iz Raba u rujnu 1943. godine krenuli u NOB. Imao je 23 godine. To su još formativne godine jednoga mladog čovjeka koji je, kako je rekao, otišao u nepoznato. U partizane je otišao odmah nakon oslobođenja logora Kampor u rujnu 1943. u kojoj akciji je i sam sudjelovao. Dospio je u 13. proletersku brigadu u kojoj je ostao do kraja rata. U toj brigadi bilo je dvadesetak Rabljana. ''To je bila proleterska brigada, a to znači da nije nikad bila na jednom mjestu ili oslobođenom teritoriju, bili smo tamo gdje su nas trebali''. S brigadom je pješice prešao 3.200 km. Bio je mitraljezac. Nosio je tešku talijansku bredu i zvijezdu petokraku na kapi. U ratu nikad nije spavao u krevetu niti je imao redovno ''sledovanje'' (obroke). Najviše su jeli lišće i bukovu koru i ono što su im donosili članovi Narodnooslobodilačkih odbora. Bilo im je zabranjeno mještane sela kroz koja su prolazili i pitati hranu. Noću su se kretali, a danju čuvali položaje. Gledajući ga kako živahno i uvijek s posebnim osmjehom govori o tim vremenima kao da je to bio neki izlet u šumu, neki njegov vikend. Posebno se nasmijao kad nam je rekao da mu je tri godine pokrivač bilo šumsko lišće, a mokra uniforma sušila na njemu cijeli rat. Rijeke su prelazili plivajući i nije bilo vremena za sušenje odjeće jer se odmah nakon prelaska išlo u borbu. Nasmijao se kad je to rekao jer, ''Nisam imao drugo odijelo kao danas''. S njim u 13. proleterskoj bilo je više Rabljana, kako je već rekao, od kojih je petorica bila iz Supetarske Drage, to su: Josip Dumić, Petar Jerkić, Špiro Tomulić, Petar Žic i Šime Kurelić Ikan. Šime je poginuo na Sremskom frontu gdje je na ploči poginulih upisano njegovo ime. Po njemu se zvala Rapska brigada na saveznim radnim akcijama. Šime je poginuo, a ja sam bio ranjen, rekao nam je Bepo. Ranjen u nogu bacio se u prvi rov u kome su bili Nijemci. Nisu reagirali, bili su jako mladi, čak su mu i zavili ranu na nozi. Rekli su da će mu se svi predati i da ih odvede u njegovu jedinicu. Molili su ga da ih ne preda Rusima. ''Odveo sam ih u svoju komandu i rekao da su mi pomogli i da su se sami predali''. Nisu streljani već su raspoređeni u sanitetsku jedinicu za nošenje ranjenika. Pričao je tako Bepo više od sata. Prestao je tek po završetku njegova ''filma'' o ratnom putu. Šteta je da nisam imao diktafon pa da sve zabilježim, ali nadam se da ćemo to učiniti sljedeće godine. Potom sam se zamislio i zapitao se: Je li moguće ostati živ u onakvim uvjetima i doživjeti skoro stotu? Taj nas je čovjek branio od nacista, fašista, četnika i ustaša, od svih koji su htjeli Hrvatsku pretvoriti u logor za sve koji nisu mislili kao oni. A sad, Karamarko bi zabranio crvenu zvijezdu, a ona je znak borbe za slobodu i znak pobjede nad fašizmom, rekao je Bepo. ''Pod tom zvijezdom poražen je fašizam, oslobođena je Rijeka, Zagreb, Zadar, Split, a Hrvatska je dobila temelje državnosti u okviru Jugoslavije. Prvi put ucrtala teritorij i današnje granice. Pod tom zvijezdom poražen je zločinački ustaški režim, koji je »hrabro i dosljedno« predao Dalmaciju Talijanima.'' (Darko Paić) 
Nakon pet minuta moje šutnje, jer nisam mogao govoriti, nešto mi je zapelo u grlu, Bepo nas je pitao: ''Pa moramo nešto i popiti, imam ja vina i soka, može i kava.'' Kad sam se i ja vratio u sadašnjost zapitao sam ga: ''Što ste Vi Bepo radili nakon rata.'' Tada je počela nova priča s nabrajanjem stotine imena svojih kolega i mjesta u kojima je bio. Rekao nam je da je završio vojnu akademiju u Divuljama kod Splita. Bio je kapetan korvete i glavni šifrant u mornarici. Nasmijan, teško razumljivim riječima rekao nam je s ponosom da je on sve poruke koje su dolazile Titu pročitao prije njega jer je sam dešifrirao, a to je mogao biti samo čovjek lucidnog pamćenja kao što je Bepo. Rekao nam je da je uživao u svom poslu. Umirovljen je 1971. godine. Živio je u Splitu, Puli i na kraju došao u Supetarsku Dragu, svoju rodnu kuću gdje je najzadovoljniji. 

Zadržali smo se kod Bepa još pola sata u ugodnom razgovoru o njegovoj poljoprivredi. Pokazao nam je kao on kopa. Uvjerili smo se da to bolje čini nego mi mlađi. Lopatu je zabadao u zelju i govorio da mu je to najdraži posao koga je radio u životu, a onda se nasmijao i dodao, ''ali u ovim godinama''.

Zahvalili smo mu na prijemu i pozdravili se. Rekao nam je da dođemo opet i da ga ne zaboravimo.