Udruga antifašista Rab

Rab je prvi otok u PGŽ oslobođen u Drugom svjetskom ratu

      Nakon četverogodišnje okupacije u Drugom svjetskom ratu, najprije talijanske, a kasnije njemačke vojske, otok Rab su 12. travnja 1945. godine oslobodile partizanske jedinice 9. udarne divizije i Kvarnerski odred.

         Bio je to rat u kojemu jedni imaju sva legalna prava da drugima oduzimaju živote, a drugi da tek imaju pravo steći malo lakši način smrti, jer na Rabu se ubijalo bez milosti. 

         Najprije su Otok 17. travnja 1941. godine okupirale talijanske fašističke jedinice. Kulminacija njihovog divljanja pojačana je 2. srpnja 1942. godine osnivanjem logora Kampor. Od tada pa do 11. rujna 1943. godine, tj. do oslobođenja Logora, kroz njega je prošlo oko 15.000 Hrvata, Slovenaca i Židova među kojima i oko 1.200 malodobne djece. U logoru je za vrijeme 14 mjeseci, koliko je postojao, po statističkim procjenama umrlo oko 4.500 ljudi. Umirali su od gladi i bolesti u krajnje neljudskim uvjetima. Fašisti su to činili perfidno jer nisu ubijali na klasičan način već izgladnjivanjem odnosno uštedom na hrani i neljudskim uvjetima smještaja u šatorima. Po logoru su šetali živi kosturi, a kad bi umrli (dnevno i po desetak) u sanduke bi polagali nekoliko leševa pod jednim imenom. Zbog toga je danas poznato samo 1489 imena umrlih. Bit će teško doći do materijalnih dokaza za ostale umrle jer su Talijani uništili veći dio logorskih knjiga.

            Logor je oslobođen 11. rujna 1943. godine. Oslobođenje je organizirala Narodno-oslobodilačka fronta Raba i Osvobodilna fronta u Logoru. Tada je u Logoru bilo oko 4.500 interniraca i 2.000 naoružanih Talijana. Još 200 talijanskih vojnika bilo je razmješteno po Otoku izvan Logora. Sve Talijane u Logoru i na Otoku razoružali su zajedno internirci i Rabljani. Nakon zajedničkog veselja da je rat završio, razoružana talijanska vojska mirno je, uz pratnju partizanskih brodova, otplovila u Italiju čime je završila sramna misija talijanskih okupatora.

            Internirci su osnovali ''Rapsku brigadu'', u čijem je sastavu bio Židovski bataljun i Kastavska četa. To je jedina židovska vojna jedinica osnovana u Drugom svjetskom ratu od bivših logoraša koja je bila u ratnoj operaciji pa je spominju sve svjetske enciklopedije.

         Na Rabu je dobrovoljno ostala samo manja skupina Židova (oko 50) koja je nakon dolaska njemačke vojske bila uhvaćena i deportirana u logor Auschwitz. Zahvaljujući Rabljaninu Mati Debeliću spašena je djevojka Edita Adler, a časne sestre samostana sv. Antona spasile su još tri člana židovske porodice Atijas, sestre Sariku i Esteru i brata Rafa. Za taj pothvat zaslužili su priznanje PRAVEDNIKA, ali ga nikad nisu dobili.

            U znak sjećanja na sve internirce umrle u Logoru, 1953. godine je na mjestu nekadašnjeg logorskog groblja, podignuto veliko Spomen-groblje, prema projektu slovenskog arhitekta Edvarda Ravnikara.

           Rab je nakon odlaska Talijana bio slobodni teritorij sve do 19. ožujka 1944. godine.

Zvali su ga sjeverni Vis. Nijemcima je počeo smetati partizanski otok pa su na njega 19. ožujka 1944., s oko 800 vojnika, izvršili desant. Partizanske snage na Otoku i narod Nijemcima nisu pružali otpor, jer je procijenjeno da su više puta slabiji. Tako je nestao sjeverni jadranski slobodni teritorij.

           Okupator je u nekoliko dana proveo neviđeni teror nad stanovništvom Raba. Zarobili su i odveli 200 Rabljana u Krk i Rijeku. Neki su se uspjeli izvući, neki su pobjegli, a neki dospjeli u njemačke logore. Posebno brutalan teror provodile su ustaše koji su došli s Nijemcima. Ovi su provodili prisilnu mobilizaciju za ustaške i domobranske jedinice, vršili premetačine po kućama i ubijali sve koji su bili sumnjivi da su članovi Narodne fronte. Na mučki način ubili su, zajedno s Nijemcima, mladića Vlada Vukušića i Anče Pšybil, a najbrutalnije su ustaše mučki ubili mladu djevojku Fumicu Mlacović koja je rađe umrla nego izdala svoje drugove.

            Bilo je to vrijeme hrabrog otpora jedne nezaboravne generacije Rabljana koji su najviše od svega voljeli slobodu dočekavši je tek 12. travnja 1945. godine.           Operacijskim planom oslobođenja rukovodio je Štab 9. udarne dalmatinske divizije zajedno s Pomorskom komandom sjevernog Jadrana. U borbama za oslobođenje Raba poginula su tri boraca 9. dalmatinske udarne divizije i Drugog POS-a, a 31 borac je ranjen.

            Prema statističkim podacima u NOB od 1941. do 1945. sudjelovalo je ukupno 1.273 Rabljana. Poginulo je u jedinicama NOV 152 borca, 28 ih je stradalo kao žrtve rata, a 17 je stradalo kao žrtve fašističkog terora. Otok Rab je na strani antifašističke koalicije ukupno imao najmanje 197 poginulih. Na otoku je nakon rata ostalo 120 djece i 43 udovice palih boraca. U logorima i zatvorima u zemlji i u internaciji bio je 121 stanovnik Raba.

          Danas se pitamo, je li moguće da su se te strahote uistinu do­gađale, a kada su se već do­godile, zar ih možemo i smijemo marginalizirati, ponašati se kao da ih nije ni bilo. Čak su ih neki pokušali obnoviti nedavnim uništenjem spomenika osloboditeljima, drugi ih relativiziraju, ne mareći pri to­mu da se stare rane mogu iznova inficirati, a zlo opet nekažnjeno obnoviti. 

         Ne zaboravimo, ''Sloboda je'', kako je napisao veliki Cervantes, ''jedan od najskupocjenijih nebeskih darova ljudima. Ništa nije ravno njoj: ni blaga, koja se kriju u njedrima zemlje, ni blaga, koja krije more u svojim dubinama.''

                                                                                                    Ivo Barić, prof.