Udruga antifašista Rab

RIJEČ UREDNIKA

Jubilarni deseti broj Naše riječi posvećen je 70-toj obljetnici oslobođenja talijanskog fašističkog logora Kampor. Prvi broj lista izašao je prije pet godina. Tiska se dva puta godišnje: 12. travnja za sjećanje na Dan oslobođenja Raba od Nijemaca 1945. i 11. rujna za sjećanje na Dan oslobođenja Raba od Talijana 1943. godine. Budući da ove godine obilježavamo 70 godina od oslobođenja logora Kampor u ovom broju objavljujemo prve tekstove o životu logoraša u Kamporu autora Silverija Pakiža, internirca u logoru Kampor, tiskanim na slovenskom jeziku u Rabskom zborniku 1953., u izdanju Glavnog odbora Zveze borcev NOV Slovenije. Tekst je na hrvatski jezik preveo Slavko Malnar, koji je i autor teksta ''Kotar Čabar u plamenu''. U ovom broju pišu i dr.sc. Vanja Seršić, msgr. dr.sc. Leonardo Beg, dr.sc. Vladimir Isaić i Ivo Barić, prof. 

Našu riječ su pokrenuli rapski antifašisti spoznavši da u današnjem tisku nema tema o promišljanju suvremenog fašizma koji porazom u Drugom svjetskom ratu nije uništen. On i dalje živi kao bacil kuge koji ne ugiba i nikada definitivno ne nestaje. Ostaje trajno skriven u tijelu masovne demokracije kao virtualna bolest koja može buknuti kad za nju uzriju uvjeti. Poricanjem te činjenice ili nazivanjem bacila drugim imenom ne stječe se otpornost na bolest. Ako se još u to umiješa populizam i nacionalizam s osjećajem mržnje, onda vidimo kako ''ponovno izranja lice fašizma'' kome se može jedino suprotstaviti antifašizam kao civilizacijska vrijednost i svjetska baština. Promišljajući o fašizmu uranjali smo u njegovu bit dokazujući da on ne promiče etičnost već strastvenu matricu ''prirodnog stanja'' koje ima zamijeniti impotentnu logiku ''vječnoga mira'', kako su nacisti i fašisti nazivali demokraciju. Etičnost je za njih nepravedno i protuprirodno stanje društva i pojedinca, a kodeks ''prirodnog stanja'' zapravo im je poslužio militantnim ciljevima. Pojedinac je postao masa podvrgnuta autoritetu, a ''čovjek masa'' dosljedno izvršava zadatak vođe koji je zločin pretvarao u normu. Istina, uzroci fašizma ne mogu se svesti na kulturnu i moralnu prazninu masovnog čovjeka jer bi to bilo jednostrano tumačenje njegova uzroka ali je to pogon fašističkog stroja koji je odlično funkcionirao u logoru Kampor. U masi su se čuvari infantilizirali spuštajući svoju svijest na nivo mediokriteta. Vojnici i karabinjeri su se u logoru Kampor skrivali iza autoriteta vođe, komandanta logora Vincenza Cuiuilia i mislili da će time prikriti svoju odgovornost za zločine. On im je omogućavao da krađom hrane izgladnjuju logoraše od čega su imali koristi pa su sve više ubijanje pretvarali u najbrutalniju tehnologiju. Time je smrt logoraša učinjena anonimnom pa pojedinac (logoraš) nije pripadao nikome, niti je njemu išta pripadalo jer su mu fašisti najprije spalili kuću, zatim su ga doveli u logor gdje su ga u ''Bonifici'' opljačkali, odnosno ''osušili'', kako se doslovno prevodi ta riječ, a nakon toga smjestili u male šatore u kojima su umirali bez imena i blagoslova pa danas ne znamo niti za polovicu nestalih. To je bilo fašističko bestijalno dehumaniziranje žrtve što prvi put u povijesti ne slijedi europsku kulturu poštivanja mrtvog neprijatelja (Ahil je otpratio mrtvog neprijatelja Hektora do groba). Ljudi su u logoru sami sebi postajali neprepoznatljivi pa su bili spremni na mirno umiranje jer im je to bio jedini izlaz iz situacije u kojoj su se našli.

Nakon dvije i pol godine okupacije Raba i bestijalnog ubijanja u logoru Kampor kapitulirala je Italija, ali zapovjednik logora karabinjerski pukovnik Vincenzo Cuiuli nije htio predati oružje pa su ga na to prisilili logoraši i rapski partizani. Tako je fašistička vojska na Rabu predala oružje tek 11. rujna 1943. i napustila Rab. Otišla je pognutih glava kao raspušteno stado koje moli za milost. I nažalost dobili su milost. Pobjednička partizanska vojska pustila ih je bez suđenja i ako su znali da je većina vojnika kriva za pomor preko četiritisuće ljudi. Danas se pitamo je li to bilo pošteno ili naprosto nesnalaženje pobjednika u novoj situaciji. Ni nakon pobjede saveznika 1945. nitko u Italiji nije odgovarao za zločine u Kamporu.

1.  Odlazak poražene talijanske vojske

U 70 godina nakon oslobođenja logora Kampor postupno su nestajale i građevine na Polju. Bio je tamo cijeli jedan grad. Porušili su ga pobjednici koji su nakon toga odšutili logor Kampor. Vjerojatno zato jer su htjeli da nestane sve što su izgradili fašisti. Možda su time mislili da će nestati i zločini učinjeni na kamporskom polju, ili je to bio samo nastavak našeg barbarstva koji je bio uzrok da na kamporskom polju pobjeda doživi poraz. To je moguće, jer je materijal stotine logorskih zgrada kamporskog logora nestao (čitaj pokraden) uz blagoslov ondašnjih vlasti. Logorski je prostor postupno zarastao u korov i šikaru, a u zadnje vrijeme na njemu niču deponije. Čak nema uz cestu niti obavijesnih tabli koje bi podsjećale da je na tom mjestu bio, nakon Jasenovca, jedan od najstrašnijih logora na teritoriju današnje Hrvatske. Sedamdesetih godina prodavane su čak i zidine ostataka nekih objekata (npr. Bonifice) za gradnju privatnih kuća pa su na Polju sjećanja danas ostali samo tragovi temelja baraka i bunkera logora. 

Jedino je 1953. Groblje umrlih u logoru pretvoreno, prema projektu slovenskog arhitekta Edvarda Ravnikara, u prekrasan spomenik. Ali, groblje stvara samo sućut, ne i stav prema zlu koje se tamo dogodilo. Spomen-groblje posjećuje više tisuća ljudi, najviše Slovenaca. Oni dođu odati počast umrloj rodbini, a turisti pokloniti se žrtvama fašizma i razgledati vrijedan spomenik kulture. 

Budući da na Polju sjećanja, tamo gdje je bio logor, nema nikakvih ostataka, a nema ni  puno knjiga napisanih o logoru Kampor, obveza nam je osnovati znanstvenu instituciju koja će se baviti istraživanjem arhivske građe o logoru. To smo zapisali u zaključcima znanstvenog skupa Kampor - polje sjećanja održanog 2011. godine. Nazvali smo ga Muzej koji će imati zadaću da prikuplja, stručno obrađuje i prezentira muzejsku i arhivsku građu o logoru Kampor. U njemu sve žrtve moraju dobiti primjeren pijetet a da se ne krivotvori povijest i da se događaji prikažu istinito. Muzej će biti istraživački centar u kome će se proučavati sve vrste nasilja strpljivim traganjem za konsenzusom u kome će se povijest učiniti živom na mjestu gdje se zločin dogodio. Moramo reći da je zločin u Kamporu kreirala talijanska fašistička država ali da su u tome svjesno sudjelovali i milijuni Talijana. Većina talijanskog naroda bila je ipak protiv fašističkih zločina pa ćemo danas lakše zajedno s njima doći do konsenzusa o tom vremenu. U Muzeju će bit i Obrazovni centar za mlade u kojem će se učiti o demokratskim društvima koji propagiraju etičnost, socijalnu pravdu i toleranciju prema drugima i drugačijima, ali i proučavanje formi recentnog fašizma jer on u kič kulturi kakva se danas pojavljuje može ponovno procvasti. U postavi muzeja i financiranju sudjelovat će oni koji su bili u žici i oni izvan žice, jer jedino tako će svijet više doznati o našoj prošlosti i o postojanju logora. To će biti teško nakon 70 godina jer to moramo učiniti mi koji smo tada tek bili rođeni i živjeli u postratovskom vremenu kad su rane bile još svježe i na nama ostavile ožiljke. Zato smo upravo mi odgovorni da nasljednicima ispričamo povijest logora Kampor ne samo radi transfera povijesti, kako su nas učili, već prvenstveno radi stvaranja zajedničke slobode.

Na obilježavanju 70-te godišnjice oslobođenja logora Kampor okupit će se svi koji bi trebali dati svoj prilog izgradnji Muzeja Kampor. Ovo je prigoda da delegacije Republike Slovenije, Italije, židovskih općina i Republike Hrvatske postignu dogovor o sudjelovanju u izgradnji Muzeja Kampor. Ako se ne dogovorimo i problem logora Kampor ne ''podignemo'' na međunarodnu razinu, bit ćemo ''odgovorni i kao pojedinci''. I have a dream! I ja imam jedan san već četrdeset godina – Muzej!?

                                                                                                            Ivo Barić, prof.